Unatoč nemogućnosti da osvoje niz trofeja, sastave transcendentalnu ekipu i postanu dinastija, Knicksi su bili jedna od najkonzistentnijh franšiza lige, što ih je — zajedno s time da su igrali u New Yorku, i to u doba kada ekipe nisu mogle pomoću TV-a i interneta anulirati činjenicu da djeluju na malom lokalnom tržištu — prometnulo u NBA elitu. U periodu od 1966. do 2001. godine Knicksi su propustili doigravanje samo osam puta i na parket redom slali legende i ‘legende’ poput Davea DeBuscherrea, Phila Jacksona, Cazziea Russella, Walta Fraziera, Willisa Reeda, Earla The Pearla Monroea, Billa Cartwrighta, Boba McAdooa, Michaela Raya Richardsona (Maradonu NBA lige — ako ne po vještinama, onda svakako po konzumaciji kokaindže), Bernarda Kinga, Trucka Robinsona, Marka Jacksona, Pata Ewinga, Anthonyja Masona, Johna Starksa, Charlesa Oakleya, Marcusa Cambyja i Allana Houstona.

Knicksi su gotovo uvijek imali kvalitetnu kombinaciju jako nadarenih igrača i totalnih propuha (s time da je isti igrač često kombinirao obje karakteristike) koje su treneri čvrste ruke — Red Holzman, Hubie Brown, Pat Riley i Jeff Van Gundy — oblikovali ako ne u šampionske, a onda u visoko funkcionalne ekipe.

No, od 2001., svega dvije sezone nakon što je James Dolan postao de facto vlasnik Knickerbockersa, momčad iz New Yorka je završila u playoffu svega četiri puta te je u tom periodu od 17 godina samo jednom prešla prag od 50 pobjeda. Knicksi su se prometnuli u sramotu grada, a publika u MSG-u mogla je pratiti ne samo poraze na terenu i užasno gospodarenje košarkaškim vrijednostima poput prostora pod salary capom i draft pickova, nego i drame i užase van terena. Od optužbi za seksualno uznemiravanje protiv GM-a Isiaha Thomasa, preko pičkaranja Larryja Browna i Starburyja u medijima do MeloDrame i tragikomedije s Philom Jacksonom, povijest Knicksa kroz proteklih 17 godina bila je povijest facepalmanja koje je bilo toliko često da je izgladilo bore većine njihovih fanova. Razloga za uzbuđenje bilo je relativno malo — fantastična polusezona Amarea Stoudemirea, kada je izgledao kao legitimni MVP kandidat, dolazak Mela iz Denvera, pobjeda nad Celticsima u playoffu 2013., Linsanity i ovo zakucavanje Landryja Fieldsa jedine su stvari koje mi padaju na pamet.

Čini se kako je konačno došlo vrijeme da se fanovi Knicksa opet uzbude.

Grijesi otaca još uvijek nisu u potpunosti izbrisani, ali se polako čiste. Nema više Anthonya, nema više Jacksona, nema više ni Jeffa Hornaceka.

Scott Perry je prošlog ljeta dobio posao generalnog menadžera nakon što je 30 godina proveo dijelom kao koledž trener, dijelom kao pomoćnik GM-ova diljem lige, te se odmah bacio na rješavanje otpada iz prošlosti. Nema više ni Derricka Rosea, ni Brandona Jenningsa, ni Justina Holidaya, što je olabavilo dosta čvrst stisak na resursima Knicksa koji će dodatno oslabjeti pred početak 2020. kada će s knjiga otpisati gotovo 39 milijuna dolara koliko trenutno duguju Joakimu Noahu, Courtneyu Leeju i Lanceu Thomasu, s tim da će ih Tim Hardaway Jr. progoniti najkasnije do 2021. kada mu ističe ugovor vrijedan 18 milijuna dolara po sezoni.

Sama činjenica da je New York spičkao ovoliku lovu na ovu četvoricu igrača, odnosno par milijuna dolara više nego što, na primjer, iznose ugovori Jamesa Hardena i Kevina Duranta zajedno, dovoljno pokazuje kakva je raskalašenost i glupost vladala New Yorkom posljednjih nekoliko godina. Perry se usput riješio i Hornaceka, čije je inzistiranje na uvođenju sporog half-court napada s elemntima trianglea i s naglaskom na mid-range igru bilo u suprotnosti s dominantnim trendovima u basketu, ali i s osobljem koje je imao na raspolaganju (ne računajući Mela, kojem je sustav krojen za njega išao na kurac valjda zato jer mu je sve išlo na kurac).

Pred Knicksima se prvi put nakon dugo godina otvara širok dijapazon mogućnosti. Sve što trebaju napraviti je ne sjebati

Umjesto njega, na klupu je ovog ljeta sjeo David Take That For Data Fizdale, čiji brzi sistem u kojem igrači slobodno preuzimaju pozicije nije našao uspjeha u Memphisovoj old-skul ekipi, valjda posljednjoj u ligi građenoj za pozicijsku hi-lo košarku s elementima post-upa, ali bi trebao imati puno bolju prođu s mlađarijom u New Yorku. Fizdale je mlad trener koji je prvi posao asistenta dobio prije nego što je navršio 30 te je u ligi stekao reputaciju šarmantnog, strpljivog trenera čiji je najveći forte odgoj mladih igrača (upravo je on radio s Hassanom Whitesideom i Tylerom Johnsonom u Miamiju) kakvih u Knicksima ima na bacanje.

Upravo su ti mladi igrači najveći zalog Knicksa za budućnost. Prvi je, naravno, Kristaps Porzingis, najbolji pick kojeg je disfunkcionalna franšiza New Yorka izabrala od 1985. kada je u momčad došao Ewing. Nije da je to bio težak zadatak, pošto su u tom periodu na draftu izabrali tek petoricu ozbiljnih igrača*: Marka Jacksona, Roda Stricklanda, Trevora Arizu, Davida Leeja i Danila Gallinarija, što pokazuje i činjenica da Knicksi nisu produžili ugovor picku prve runde drafta od 1998. kada su potpisali Charlieja Warda.

*Nenea ne računam jer je tijekom drafta trejdan u Denver.

Porzingis bi vjerojatno bio najbolji pick čak i da su Knicksi bili puno sposobniji na draftu. Porzingod ili Unicorn, koji god nadimak preferirali, pokazao je da se radi o svestranom, modernom igraču unatoč tome što je tijekom prve dvije godine trpio Melove eskapade i podmetanja te njemu neprilagođen sistem trenera Hornaceka — koji je na kraju uzrokovao osobnu netrpeljivost zbog koje se Porzingis nije pojavio na izlaznom intervjuu pretprošle sezone i nakon čega su se začula šuškanja kako želi napustiti Knickse zbog lošeg odnosa s vrhuškom franšize.

Unatoč problemima, Zinger je svake sezone izgledao sve bolje te je s vremenom postao stretch četvorka/hibridni centar na rubu All-Star izbora. Njegova sposobnost da napada obruč iz driblinga, otrči tranziciju kao krilo te poentira kroz tricu, koju je lani digao na 40 posto učinka, čini ga kamenom-temeljcem uzbudljivog napada, a Porzingis je osim toga više nego solidan help-defender čije bi karakteristike sasvim sigurno bile bolje iskorištene u nešto kvalitetnijem defenzivnom sistemu — unatoč tome što je lani odigrao svega 48 utakmica, završio je sezonu kao osmi bloker lige po broju ukupnih blokada s prosjekom od 2,7 po utakmici, što bi bilo dovoljno i za prvo mjesto u čitavoj ligi da je odigrao dovoljan broj utakmica. Ozljeda koljena koja je Porzingisa izbacila iz stroja do veljače 2019. ulijeva strah svim navijačima Knicksa, ali vijesti iz liječničkih krugova zasad su iznimno pozitivne. Porzingis je jako ozbiljno pristupio rehabilitaciji, a nedavno objavljena fotografija pokazuje kako je nabildaniji nego ikad, što bi trebalo anulirati mekoću koja mu se često predbacivala i zbog koje je bio ispodprosječan skakač.

Problem je samo što se s koljenima nikada ne zna, a Porzingis je ključan za budućnost Knicksa — ne samo kao igrač na terenu, nego i kao zvijezda koja može privući ostale igrače lige. Bez njega klub je puno siromašniji, iako tu i dalje ima kvalitetnih igrača.

Knicksi se možda nisu mogli pouzdati u Franka Ntilikinu, koji je pokazao svu svoju sirovost u rookie sezoni (36 posto šuta iz igre i samo tri asista na dvije izgubljene lopte po utakmici) bar što se napada tiče, ali Francuz je pokazao da može biti iznadprosječan defenzivac na obje bekovske pozicije zahvaljujući dugom rasponu ruku, brzom radu stopala i solidnim instinktima. Trey Burke je bio solidan u limitiranoj minutaži, a pitanje je što mogu napraviti od Emmanuela Mudiaya koji je stigao trejdom iz Denvera i koji ima slične ofenzivne brojke (i puno lošije defenzivne) kao Ntilikina, ali mu je 21 i ne smije ga se tek tako otpisati.

Veliku minutažu trebao bi dobiti i naš Mario Hezonja, koji je lani konačno dobio kakvu-takvu šansu u Orlandu i pokazao da njegov potencijal nije do kraja realiziran. Samo što su se u Magicu zajebali i prije početka godine odlučili kako neće produljiti njegov ugovor, zbog čega su navijači Orlanda popižđivali nakon svake Hezonjine dobre utakmice. Mario je i dalje sirov i mora popraviti dosta stvari, ali njegova brzina u tranziciji, sposobnost da si sam izgradi šut (33 posto svih svojih šuteva lani je stvorio sam) i solidno šutiranje iz spot-upa trebali bi se savršeno uklopiti u Fizdaleov sistem te me ne bi čudilo kada bi Mario završio sezonu s prosjecima od 14 poena i šest skokova uz pristojan postotak šuta. Dubrovčaninu još nisu ni 24, tako da se i s njim može itekako raditi.

Radit će se i s dvojcem koji su Knicksi izabrali na draftu i koji je tijekom Ljetne lige, koliko god ona bila smiješna, pokazao da se na njega mora računati.

Kevin Knox je od samog starta izgledao kao da bi mogao biti krađa drafta, iako valja reći da se to ove godine moglo izjaviti za niz igrača. Knox nije imao napredne statistike na koledžu koje bi zadivile moderne analitičare, ali prijenos statistike iz koledža u NBA je izuzetno nepouzdan pa su se Knicksi više oslanjali na old-skul skauting. David Fizdale oduševio se Knoxom kada je u vježbama tri-na-tri prije drafta uništio Milesa Bridgesa, a imao se čime oduševiti. Knox je modelirao svoju igru prema idolu Kevinu Durantu u odnosu na kojeg možda nema tako mekan šut, ali bogme nije daleko, te iz njega izvlači čitavu igru. Kada ga ide šut, Knox izgleda nezaustavljivo; problem je to što, kada ga ne ide, i ostali segmenti njegove igre — iznadprosječna skok-igra i solidna obrana — nestanu. To je nešto što će Fizdale s pomoćnicima morati izbaciti iz enigmatičnog niskog krila čiju su inteligenciju i duhovitost hvalili svi od bivših trenera do suigrača koji su s njim igrali football, u kojem je Knox također trebao dobiti stipendiju prije nego što se odlučio za košarku.

Drugi pick — bolje reći, pick druge runde — Mitchell Robinson još je enigmatičniji od Knoxa, pošto je prosjedio koledž sezonu zbog transfer pravila i onda svejedno odlučio izaći na draft nadajući se da će njegova reputacija iz srednje škole odraditi svoje. Jest, Knicksi su se odlučili kockati, izabrali su 216 centimetara visokog centra 36. pickom drafta i čini se da su pogodili. Sudeći po učinku u Ljetnoj ligi u kojoj je Robinson u pet utakmica imao prosjeke od 13 poena i 10 skokova, kao i po samom stilu igre, radi se o igraču koji bi vjerojatno bio izabran u prvih 10 na draftu. Robinson je trebao odraditi koledž na sveučilištu Western Kentucky, ali napustio je kampus nakon par tjedana vježbe bez da je ikoga obavijestio (slično kao i Larry Bird kada je napustio sveučilište Indiana) te je na kraju odlučio da će se, umjesto da odigra sljedeću sezonu na Kansasu koji ga je želio, ili otpegla godinu u Europi, pripremiti za draft. Robinson je tijekom ljeta izgledao kao zvijer, što neće biti slučaj jednom kada krene NBA sezona i zaigra s odraslim ljudima, ali da potencijala ima — bogme ima.

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li Knicksi dati šansu i Allonzu Trieru, koji je u Ljetnoj Ligi imao prosjeke 17-6-3 nakon impresivne karijere od tri sezone u Arizona Wildcatsima, ali koji je i dvaput tijekom koledža pao na doping testu — zbog čega nije izabran na draftu, nego su ga Knicksi pokupili kao slobodnog igrača. No, čak i bez njega u New Yorku ima puno razloga za optimizam.

Jedan od njih je i ugovor Enesa Kantera težak 18 milijuna dolara koji ističe sljedećeg ljeta i koji bi Knickerbockersima trebao omogućiti da potpišu jednog max free agenta. Navijači se nadaju (ili zavaravaju) kako bi to mogao biti ili Kawhi Leonard ili Kyrie Irving, dok bi im Jimmy Butler, čiji je odnos s Karl-Anthonyjem Townsom navodno poprilično nategnut, bio utješna nagrada. Čak i ako nitko od te trojice ne dođe u New York, mogu kombinirati tih 18 milijuna s već prije spomenutih 39 milijuna koji otpadaju 2020., što bi značilo da će imati hrpu manevarskog prostora, čak i uz ekstenziju Porzingisu. Kada uz to uzmemo u obzir da će Knicksi i 2019. imati visok pick prve runde, pošto je iluzorno očekivati da ovako mlada ekipa, bez svog najboljeg igrača koji se oporavlja od teške ozljede, može skupiti više od 25-30 pobjeda, jasno je zašto je budućnost u New Yorku svijetla.

A budućnost bi zablistala u psihodeličnim bojama kad bi James Dolan prodao Knickse. Unatoč tome što su iz kompanije Madison Square Garden jasno poručili kako ne postoje planovi za prodaju Knicksa, Dolanov potez da izdvoji Knickse i New York Rangerse iz kompanije osnovni je preduvjet za prodaju u kojoj bi on ostao vlasnik dvorane, ali ne i momčadi. Sumnjam da Dolanu, koji je prodao svoj Cabelvision za 10 milijardi dolara prije tri godine i lovu pametno usuo u MSG, trebaju četiri milijarde dolara koje bi vjerojatno dobio za Knickse, ali bi mu prodaja slavne franšize skinula metu sa čela, skinula brigu s vrata i omogućila mu da se u potpunosti posveti MSG-u i, naravno, svom bendu JD & The Straight Shot (koji je užasan skoro koliko i Knicksi).

U svakom slučaju, pred Knicksima se prvi put nakon dugo godina otvara širok dijapazon mogućnosti. Sve što trebaju napraviti je ne sjebati. Što im, poznavajući ih, neće nimalo biti lako, pošto su dosad uništili svaku priliku da se vrate među NBA elitu. No, čini mi se da se ovaj put kultura promijenila i da optimizam nije neutemeljen. Liga bi svakako profitirala od snažne ekipe na svom najvećem tržištu, a profitirali bi i navijači. NBA je jednostavno zabavniji kada New York Knicksi imaju dobru momčad.